Transseksualnost
Izvor: Wikipedija
Transseksualnost postoji kad je osoba naizgled normalne tjelesne spolne diferencijacije uvjerena da pripada suprotnom spolu. Često se koristi izraz ˝zarobljen/a u tijelu suprotnog spola˝. Povezan je s neizdržljivom željom da se posve postane osoba drugog spola: građom (anatomski), funkcijom (fiziološki) i u društvu (psihosocijalno). [1]
Kako bi postigli tretman promjene spola, transseksualne osobe često moraju prihvatiti psihoterapiju.
Sadržaj |
[uredi] Neurobiologija transseksualnosti
Transseksualnost se kao pojam razlikuje od transrodnosti (diferenciranih oblika rodnog izražavanja), transvestije (isključivo muške karakteristike; presvlačenje u žensku odjeću radi seksualnog uzbuđenja), te interseksualnosti (nedefinirani spolni organi). [2]
1966. godine dr. Harry Benjamin, osobni prijatelj Christine Jorgensen, objavljuje knjigu ˝Transseksualni fenomen˝ koja opisuje prirodu stanja, razliku između transseksualaca i transvestita te rezultate liječenja hormonima i kirurškim zahvatom.
Prof. Dick Swaab ukazao je na zanimljiv problem, koji dovodi transseksualnost u odnos sa interseksualnošću. Naime, po rođenju djeteta s nedefiniranim genitalnim aparatom, roditelji donose odluku o tome kojeg će spola dijete biti. U nekim slučajevima dešava se da se mozak dijeteta razvije prema modelu suprotnog spola, pa to dijete postaje transseksualno. Da bi se spriječio ponovni postupak promijene spola, Swaab sugerira da se odluka o spolu djeteta ne donese odmah po njegovu rođenju, već da se ta odluka odgodi na otprilike 4 do 6 godina, dok dijete ne bude moglo pokazati u kojem je smjeru krenuo razvoj mozga. Svjestan kritike da bi nedefiniran spol djeteta u prvim godinama njegova života mogao stresno utjecati na samo dijete i na njegovu okolinu, Swaab i dalje ističe kako će mnogo stresnije biti odrasloj transseksualnoj osobi i njegovoj okolini kada odluči promijeniti svoj spol.
[uredi] Transseksualnost kao poremećaj spolne diferencijacije
Tradicionalno je transseksualizam smatran potpuno psihološkim fenomenom. Međutim, istraživanjem mozga transseksualaca koji su promijenili spol iz muškog u ženski otkriveno je kako spolna diferencijacija jednog dijela mozga (jezgra u stria terminalis) odgovara ženskom spolu. Ovaj nalaz podupire teoriju po kojoj je transseksualnost tzv. interseksualni (međuspolni) poremećaj, gdje spolni razvoj (diferencijacija) mozga nije u suglasnosti s kromosomskim i gonadnim spolom (gonade su spolne žlijezde). Stoga se danas prihvaća kako je transseksualnost poremećaj spolne diferencijacije, odnosno razvoja spola.
[uredi] Učestalost
Svjetska zdravstvena organizacija transseksualnost definirala poremećajem mentalnog zdravlja, dakle bolešću, koja se vodi pod šifrom F 64. Najnovije statistike iz Nizozemske govore da je transseksualnost prisutna kod jednog od 11.900 muškaraca i kod jedne od 34.000 žena, odnosno da je omjer 3:1 u korist muškaraca. [3] U hrvatskoj se je u deset godina petnaestak osoba javilo zagrebačkom Centru za kliničku psihologiju zbog poremećaja spolnog identiteta. Petoro je prošlo cijeli postupak i živi u novom spolu.
[uredi] Diferencijalna dijagnoza
Pojedine osobe koje traže terapiju promjene pola nemaju poremećaj rodnog identiteta, i žele "tranziciju" iz drugih razloga. To ukljućuje homoseksualne osobe koje nisu u mogućnosti prihvatiti svoju homoseksualnost, Osobe koje prakticiraju preodjevenjaštvo (što treba razlikovati jer brojne transeksualne žene prolaze fazu u kojoj se identificiraju na taj način) te ljudi sa određenim psihičkom poremećajima, kao što su shizofrenija, granični poremećaj, disocijativni poremećaj, i Munchausen-ov sindrom. Većina profesionalaca smatra da je terapijska promjena spola neadekvatna za takve osobe. Ukoliko bi bila izvedena, mogla bi se izrazito negativno odraziti na osobe, budući da im ne bi pomoglo već bi ih ostavilo sa tijelom koje je za njih nepoželjno. Ipak, postoje i viđenja da mali broj transseksualnih osoba boluje sa komorbidnim psihijatrijskim stanjima koje su nevezane uz njihovu rodnu disforiju. [4] [5] [6]
[uredi] Žaljenje nakon promjene spola
Procjenjuje se kako 1-2% transseksualaca požali promjenu spola. Kod nekih od ovih osoba radi se o kasnoj manifestaciji spolne disforije koja nije postojala u djetinjstvu; kod nekih se radi o nezadovoljstvu izgledom ili ograničenim društvenim prilikama. Stoga je važnost testiranja stvarnog života (period kad počinje hormonsko liječenje te se od pacijenata zahtijeva potpuno društveno življenje kao osoba suprotnog spola) neizmjerna. Sumnje i neodlučnost trebaju se raspraviti s psihoterapeutom. Kvaliteta kirurške promjene vanjskih spolnih osobina ključna je za sve transseksualce u prilagodbi na novi spol.
[uredi] Vidi još
[uredi] Literatura
- ↑ Medicina.hr: Transseksualnost i promjena spola
- ↑ Gay.hr: Neurobiologija transseksualnosti. Znanost - 14.11.2003
- ↑ Zarobljeni u Tuđem Tijelu. Slobodna Dalmacija, 15.10.2006.
- ↑ Štulhofer A.Transseksualnost kao spolna (i seksualna?) manjina. Pliva Zdravlje, 16.09.2002
- ↑ ZAROBLJENICI SOPSTVENOG TELA AIM, 8.3.1999.
- ↑ Međunarodno udruženje za rodnu disforiju Harry Benjamin. Standardi skrbi poremećaje rodnog identiteta. Hrvatsko izdanje, Ženska Soba 2001.