Mijo Mandić
Izvor: Wikipedija
Mijo Mandić (Kaćmar, Mađarska, 1857. - Subotica, 9. siječnja 1945.) je bački hrvatski novinar, učitelj i književnik.
Pisao je pripovjetke i povijesne novele. Pisao je i molitvenike i udžbenike, a pamti ga se i kao autora hrvatsko-mađarskog rječnika 1880..
Bio je učenikom i ideološkim sljedbenikom hrvatskog preporoditelja u Bačkoj, Ivana Antunovića.[1]
Sadržaj |
[uredi] O Mandiću
Rodio se u Kaćmaru, u ugarskom dijelu Austro-Ugarske.
Osnovno i srednje školovanje je imao u rodnom Kaćmaru. U daljnjem obrazovanju mu je znatno pomogao preporoditelj bačkih Hrvata Ivan Antunović.
[uredi] Kulturni rad
Mijo Mandić je bio pokretačem, urednikom i suradnikom časopia i dnevnika Nevena, kojeg je pokrenio 15. siječnja 1884. u Baji.
Drugi veliki pravac njegovog djelovanja u području kulture je bila borba za uvođenje hrvatskog jezika u škole, čime je navukao neprijateljski stav ondašnje ugarske vlasti.
Prosvjetne vlasti su išle dotle, da su mu 1892. uvjetovale dobivanje radnog mjesta u struci u Subotici time da se mora odreći uređivanja Nevena, lista kojeg je on pokrenuo osam godina prije. Zbog potrebe za pouzdanijim radnim mjestom, ali ne htjevši izdati interese svog naroda, prihvatio je ponudu, ali u stvarnosti je nastavio biti urednikom u Nevenu. [2]
Kasnije je bio i suradnikom i urednikom subotičkog lista na mađarskom Szabadka es Videke.
Surađivao je i sa Subotičkom Danicom (za koju je pisao i pod pseudonimima).
Bio je sudionikom akcije 1913. godine, u kojoj je sa Pajom Kujundžićem, Blaškom Rajićem, Stipanom Vojnićem-Tunićem i drugima poduzeo da se otvori privatna škola na hrvatskom jeziku. Išli su sa zahtjevom otvaranja privatne škole, iz razloga što ugarske vlasti, koje su vodile snažnu asimilatorsku politiku (posebice snažnu prema bunjevačkim Hrvatima), nisu uopće kazivale namjeru otvaranja državnih škola na hrvatskom jeziku. Isto je učinjeno, s druge strane, i zbog problema koje su Hrvati Bunjevci imali sa susjedima Srbima, čijim je kulturnjačkim krugovima, zadojenih velikosrpstvom, bilo važnije širenje nametanje srpske ideje, nego pomoć susjedima Hrvatima u kulturnoj i jezičnoj emancipaciji ("... novosadska "Zastava" prebacuje Srbima oko Matice srpske, što se nije povela propaganda među Bunjevcima da bi se priznali za Srbe"[3]).
Nakon 1918., jedno je vrijeme bio školskim nadzornikom i ustrojiteljem nastave za niže školstvo u Subotici.
[uredi] Književni rad
Svojim djelima je ušao u antologiju proze bunjevačkih Hrvata iz 1971., sastavljača Geze Kikića, u izdanju Matice hrvatske.
[uredi] Djela
- Bunjevačko plemstvo (prilog u Subotičkoj Danici)
[uredi] Izvori
- Geza Kikić: Antologija proze bunjevačkih Hrvata, Matica Hrvatska, Zagreb, 1971.
[uredi] Reference
- ↑ Radio-Subotica Sjećanje na Iliju Kujundžića i Miju Mandića
- ↑ Radio Subotica Borba za materinji jezik u školama prije 100 godina, 5. ožujka 2008.
- ↑ Matija Poljaković: Pregled povijesti Hrvata Bunjevaca, Subotička Danica, 1971.
[uredi] Vanjske poveznice
- Hrvatski iseljenicki zbornik 2004. Glasila - novine u bačkih Hrvata
- Croatia.ch Povijest hrvatskog plemstva u Bačkoj
- Croatica.hu Glasnik
- Oktatási és Kulturális Minisztérium Okvirni program hrv. jezika i književnosti za dvojezične škole
Nedovršeni članak Mijo Mandić koji govori o hrvatskom književniku iz Mađarske treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.
