Iran

Izvor: Wikipedija

Predloženo je da se ovaj članak ili dio članka podijeli na više članaka i/ili uklopi u neke već postojeće članke. (Rasprava)

Islamska Republika Iran جمهوری اسلامی ایران (Džomhūrī-ye Eslāmī-ye Īrān) Zastava Grb Geslo Esteglal, azadi, džomhuri-ye eslami (perzijski: Neovisnost, sloboda, islamska republika) Himna Sorud-e meli-ye džomhuri-ye eslami Glavni grad Teheran Službeni jezik: perzijski Vrhovni vođa: Ali Hamnei Predsjednik Vlade: Mahmud Ahmedinedžad Površina:  - ukupno:  - % vode: 17. po veličini 1.648.195 km² 0,7% Stanovništvo:  - ukupno (2004.):  - Gustoća: 17. po veličini 69.018.924 42/km² Neovisnost: Islamska revolucija 1. travnja 1979. BDP (PKM)  - ukupno :  - po stanovniku : procjena 2005. 610.4 milijardi $ (19.) 8,900 $ (71.); Valuta rial (100 dinara¹) Pozivni broj +98 Vremenska zona: UTC +3:30 Internetski nastavak: .ir (1) Izvan upotrebe

Iran (perzijski : ايران, Irān), službeno: Islamska Republika Iran (جمهوری اسلامی ایرا, Džomhūrī-je Eslāmī-je Īrān) država je u jugozapadnoj Aziji. Na zapadu graniči s Irakom i Turskom, na sjeveru s Armenijom, Azerbejdžanom i Turkmenistanom i na istoku s Afganistanom i Pakistanom. Osim toga, na sjeveru izlazi na Kaspijsko more, a na jugu na Perzijski zaljev i Omanski zaljev, dio Indijskog oceana. Službeni je kalendar u državi perzijski kalendar. Iran je bio međunarodno poznat pod imenom Perzija sve do 1935.

Iransko gospodarstvo temelji se na proizvodnji nafte i poljoprivredi. Iran je četvrti proizvođač nafte na svijetu te drugi najveći izvoznik u OPEC-u. Iran raspolaže i velikim pričuvama zemnog plina, koje su, nakon ruskih, druge najveće na svijetu.

Sadržaj 1 Etimologija 2 Povijest 2.1 Prapovijest i antičko doba 2.1.1 Ahemenidi 2.1.2 Seleukidi 2.1.3 Sasanidi 2.2 Islamsko razdoblje 2.3 Dolazak moderne iranske države 2.4 Ustavna revolucija i modernizacija Irana 2.5 Islamska revolucija i islamska republika 3 Zemljopis 3.1 Flora, fauna i okoliš 3.2 Politička podjela 4 Država i politika 4.1 Raspodjela vlasti 4.1.1 Izvršna vlast 4.1.2 Zakonodavna vlast 4.1.3 Sudbena vlast 4.1.4 Lokalna vlast 4.2 Unutarnja politika 4.2.1 Mediji 4.3 Vanjska politika 4.3.1 Izvoz revolucije 4.3.2 Iranski nuklearni program 4.4 Vojska 5 Stanovništvo 5.1 Etničke skupine 5.2 Jezici 5.3 Religija 5.4 Migracije 6 Gospodarstvo 6.1 Energija 6.2 Turizam 7 Kultura 7.1 Književnost 7.2 Umjetnost 7.3 Arhitektura 7.4 Film 7.5 Glazba 7.6 Gastronomija 8 Sport 9 Reference 9.1 Izvori 9.2 Bibliografija 9.3 Dokumentacija 10 Vanjske poveznice

[uredi] Etimologija

Tijekom vladavine Ahemenida (550 p.n.e. - 330. p. n. e.), Iranci su svoje teritorije zvali Parsa po imenu kraljevstva Kira Velikog koji je pripadao perzijskom plemenu, a danas se to ime može naći u oblicima Fars ili Pars, što je ime jedne pokrajine u Iranu. Sveukupno područje države zvalo se Aryanam, a ta riječ potječe iz arijskog izraza koji znači plemenit^[1]. U partskom razdoblju (248. p. n. e. - 224.) Aryanam je preoblikovano u Aryan te se s vremenom razvilo u izraze Iranshar i Iran do sasanidskog razdoblja.

Grci su rabili izraze Aryana i Persis u opisivanju područja koje je danas poznato pod nazivom iranski plato^[2]. Ovaj je izraz u latinskom dobio oblik Persia te je pod tim ili sličnim nazivima ušao u većinu europskih jezika.

U 20. stoljeću, pokrenula se diskusija između intelektualaca o točnom imenu zemlje. 21. ožujka 1935. godine, na Nauruz, Reza-šah Pahlavi izdao je dekret kojim se zahtijeva da se u svim službenim dokumentima u vanjskim odnosima za ime zemlje koristi naziv Iran^[2]. Čak i nakon stvaranja Islamske Republike Irana, u nekim se jezicima izraz Perzija još često rabi za ime ove zemlje.

[uredi] Povijest

Glavni članci: Perzija i Povijest Irana

Iranska povijest proteže se na više tisuća godina i jedna je od najstarijih na svijetu. Pokriva velik broj civilizacija koje su živjele na iranskom platou, od Šahr-i Sohte (Spaljenog grada) u Sistanu iz brončanog doba te Jiroftske civilizacije i Elamitskog kraljevstva, preko Ahemenidskog, Partskog i Sasanidskog carstva, sve do današnje Islamske Republike Irana.

[uredi] Prapovijest i antičko doba

Na području Irana, točnije u Baludžistanu, nađeni su ostaci ljudskog djelovanja još iz razdoblja donjeg paleolitika, od kojih najstariji datiraju i do 800 000 godina. Na sjeverozapadu zemlje, u području Kaspijskog jezera, nađeni su ostaci gospodarske aktivnosti iz razdoblja mezolitika. Neolitička nalazišta svjedoče o poljoprivrednom djelovanju prije oko 6000 do 7000 godina u dolini Gorgana, u Tureng Tepeu, Yarim Tepeu i u središtu zemlje, u Sialku II (blizu Kašana)^[3].

Predmeti od bakra i oslikane keramike iz brončanog doba (prije 4 000 godina) pronađeni su u Susi (pokrajina Huzestan) i Sialku. Arheološkim istraživanjima tek se sad počinju upoznavati vrlo stare civilizacije koje su ovdje gradile gradove prije 5 000 godina.

Početkom trećeg tisućljeća p.n.e., u Susi se javlja oblik pisma koji je vjerojatno nastao iz starog sumeranskog pisma. Elamsko carstvo (prije kojeg je postojala protoelamitska civilizacija) postalo je nova regionalna snaga u jugozapadnom Iranu te svojevrsna konkurencija susjednim carstvima Babilonije i Asirije. Tek u drugom tisućljeću p.n.e. na iranski plato dolaze iranski narodi iz središnje Azije. Sredinom 7. stoljeća p.n.e.. Medijci okupljeni u plemenima na sjeveru i sjeverozapadu zemlje postaju samostalna regionalna snaga. Krajem istog stoljeća Medijci i Babilonci oslobađaju se Asiraca zauzimanjem Ninive 612. godine p.n.e. U ovom razdoblju izvori spominju Kira I., kralja Anšana i unuka Ahemena, osnivača prvog perzijskog carstva.

[uredi] Ahemenidi

Detaljniji članak o ovoj temi: Ahemenidi

Ahemenidi su stvorili veliko carstvo koje se protezalo od Indije do Egipta, a koje je bilo organizirano u satrapije povezane velikom mrežom cesta. Kirov cilindar prvi je pisani trag neke deklaracije o ljudskim pravima iz vremena Kira II.^[4]. Ahemenidska dinastija osnovala je važne gradove Pasargad, Perzepol, Susa i Ekbatana. Njihovu vladavinu obilježili su ratovi protiv Grka. Carstvo doživljava pad nakon vladavine Kserksa I. te ga 330. godine p.n.e. osvaja Aleksandar Veliki.

[uredi] Seleukidi

Detaljniji članak o ovoj temi: Seleukovići

Generali Aleksandra Velikog osnovali su dinastiju Seleukida koji su praktički ostali na vlasti do 64. p. n. e. kada je Siriju, zadnji ostatak njihova carstva, Pompej Veliki pretvorio u rimsku provinciju. Partsko carstvo koje je osnovano 250. p. n. e. vlada zemljom do 224. kada kralja Artabana IV. pobjeđuje jedan od perzijskih vazala. U ovo vrijeme rađa se nova, sasanidska dinastija, kojom je počelo drugo perzijsko carstvo (226. - 651.).

[uredi] Sasanidi

Detaljniji članak o ovoj temi: Sasanidi

Sasanidi su bili prvi koji su nazivali njihovo carstvo Iranshahr ili Erānshahr (perzijski: ايرانشهر, Zemlja Arijaca). Oni su vladali jednim od najvažnijih razdoblja iranske povijesti te su ostvarili brojna dostignuća na svim područjima. Posebno su utjecali na rimski svijet, budući da su dva carstva bila neprestano u ratu^[5]. Njihov kulturni utjecaj doaegnuo je i zapadnu Europu, Afriku, Kinu i Indiju te se nastavio i u islamskom razdoblju^[6],[7].

[uredi] Islamsko razdoblje

Osvajanje Irana počinje 637., s Abu Bekrom. Nakon osvajanja Ktezifonta, glavnog grada carstva, muslimani pobjeđuju sasanidsku vojsku kod Nihavanda 642. godine. Nakon toga Iran je brzo osvojen, a preobraćivanje na islam vrlo je ubrzano trajalo do 9. stoljeća. Iran je islamiziran, ali nikad nije arabiziran, za razliku od drugih krajeva koje je osvojio kalifat^[8]. Perzijanci su značajno pridonijeli islamu na kulturnoj, političkoj i religijskoj razini^[8].

U 8. stoljeću, u Horasanu se prihvaća disidentska šijitska doktrina te se događa odavajanje od arapske dominacije. Pobunom je svrgnuta dinastija Omejida te ju je u Bagdadu zamijenila Abasidska dinastija, 748. godine^[9]. Moć kalifâ ubrzano se smanjuje te u Iranu nastaju mnoge jake regionalne dinastije između 820. i 1005., od kojih iznimno Samanidi. Oni su se sukobljavali s Bagdadom te u mnogočemu obogatili intelektualni život. Osim klasične arapske kulture, podupirali su perzijsku književnost i jamčili zaštitu misliocima. Od 962. dinastija Gaznavida iz Gaznija vlada Horasanom te Pandžabom. U ovo vrijeme, pod zaštitom Mahmuda Gaznija, Ferdusi piše „Šah nameh” (Knjiga kraljeva), epsku pjesmu s pričama iz perzijske mitologije^[10].

Turci Seldžuci dolaze u regiju u 11. stoljeću^[1] te pobjeđuju Gaznavide, pa Samanide, a u Iranu se događa kulturna i znanstvena renesansa. Napravljena je promatračnica u Isfahanu, gdje je Omar Hajam stvorio novi, perzijski kalendar s prijestupnim godinama koji je i danas u uporabi. Ovo je razdoblje također bilo vrlo plodno za mnoga umjetnička dostignuća.

Nakon vladavine Seldžuka, Iranom upravljaju manje lokalne dinastije prije dolaska Mongola pod vodstvom Džingis kana, 1219. godine. Invazija je poprilično oštetila zemlju i stanovništvo^[11]. Uništenjem brojnih sustava za navodnjavanje uništena je i mreža nastambi. Uništene gradove zamjenjuju izolirane oaze, a broj stanovnika pada te se stanovništvo tribalizira. Manje lokalne dinastije vladaju područjem nakon kraja prvog mongolskog razdoblja u 1335. godini.

Vrlo brzo zbiva se ponovna invazija, u kojoj Tamerlan potpuno osvaja Iran te postaje car 1381. godine. Carstvo Timurida traje do 1507. godine, kada Šajbanidi zauzimaju Samarkand. a Safavidi osvajaju veliki dio iranskog teritorija, počevši od iranskog Azerbejdžana.

[uredi] Dolazak moderne iranske države

Iransko stanovništvo preobratilo se na imamitski šijizam u 16. stoljeću, za vrijeme šaha Ismaila I., prvog safavidskog vladara. Ovo preobraćenje izvršeno je zbog suprostavljanja dominaciji sunitskih Otomanskih Turaka, kako bi se stvorio jedinstven iranski identitet. Preobraćenje je bilo obvezno, pod prijetnjom smrću^[12].

Vrhunac safavidske vladavine bio je za vrijeme šaha Abasa I. Velikog, za čijeg se vremena dogodila centralizacija i opći napredak zemlje. Ovo je bilo zlatno doba i za umjetnost i trgovinu. Invazijom afganskih plemena u Iran 1722. godine započela je silazna putanja safavidskog razdoblja. Nakon pada zadnjeg safavidskog vladara 1735., godinu poslije Tahmasp Koli iz plemena Afšar istjeruje Afganistance i preuzima vlast pod imenom Nadir Šah. Za vrijeme njegove vladavine vraćen je cijeli teritorij Irana te su krenuli vojni pohodi u Indiju. Njegova vladavina nije dugo trajala te je 1747. godine ubijen.

Za vlast u zemlji otada se počinju boriti razne plemenske skupine: Afšari, Hotaki, Kadžari i Zandi. Karim-kan Zand uspio je 1750. godine ujediniti skoro cijelu zemlju. Za vrijeme njegova vladanja glavni je grad iz Mašada premješten u Širaz te je započelo kratko vrijeme mira i napretka. Nakon njegove smrti 1779. godine počinju daljnje borbe za vlast. Na kraju pobjeđuje Aga Muhamed-šah Kadžar koji preuzima vlast 1794. godine i time osniva dinastiju koja je trajala sve do 1925. godine. Tada glavnim gradom postaje Teheran.

Za vladanja njegovih nasljednika Fath Ali-šaha, Muhamed-šaha i Naseredin-šaha, u zemlji je obnovljen red, stabilnost i jedinstvo. Trgovci i vjerski vođe postaju važni članovi društva u ovo vrijeme. Zbog slabosti središnje vlasti, velike kolonijalne sile, ruska i britanska, zahvaljujući vojnoj i tehnološkoj moći, počinju dominirati iranskim gospodarstvom i miješati se u unutarnje poslove države. Ipak, unatoč Velikoj igri, Iran je sačuvao nezavisnost i nikad nije koloniziran.

[uredi] Ustavna revolucija i modernizacija Irana

Prvi pokušaji modernizacije zemlje dogodili su se za vrijeme Naseredin-šaha. Reforminan je porezni sustav, pojačana kontrola nad administracijom te razvijena industrija i trgovina. Smanjio se strani utjecaj, kao i utjecaj šijitskog svećenstva. Narodna želja za promjenama dovela je do ustavne revolucije 1906. godine. Iran je postao prva bliskoistočna zemlja koja je revolucijom dobila ustav.

Prvim svjetskim ratom povećan je utjecaj Britanaca, koji su već dotad bili zainteresirani za naftu pronađenu 1908. godine u Kuzistanu. Pokušali su nametnuti anglo-perzijski dogovor 1919., koji je parlament odbio.

Nešto poslije državnim udarom smijenjena je vlast u korist časnika Reza-kana, koji četiri godine poslije postaje Reza-šah Pahlavi. Uz pomoć snažne i centralizirane vlade počinje modernizacija Irana: razvijanje teške industrije, veliki infrastrukturni projekti, gradnja nacionalne željeznice, stvaranje javnog nacionalnog obrazovnog sustava, reforma pravosuđa (dotad pod kontrolom svećenstva), stvaranje iranskog građanskog zakonika, poboljšanje zdravstvenog sustava, itd. Posebna prava koja su dodjeljena strancima za vrijeme Kadžara ukinuta su kako bi se smanjila ovisnost i njima, što se posebno odnosilo na Veliku Britaniju i Rusiju. 21. ožujka 1935., međunarodna zajednica službeno je odlučila prestati rabiti naziv Perzija, te početi rabiti naziv Iran (lokalno ime od sasanidske ere). Zabrana nošenja vela za žene, kao i obveza oblačenja na „zapadnjački” način za muškarce, uvedena je iste godine.

Zbog zbližavanja s Njemačkom, Britanci prisiljavaju Reza-šaha na abdikaciju u korist svoga sina Muhameda Reze Pahlavija 1941. godine. Reza-šah poslan je u egzil gdje je i umro 1944. godine. Okupacija zemlje bila je vrlo važna saveznicima. Nakon proglašenja rata Njemačkoj 1943. godine, Iran se približio zapadnim snagama. Iste godine u Teheranu sastali su se Churchill, Roosevelt i Staljin čime su ojačali svoju ulogu u Iranu, koji je ubrzo postao član Ujedinjenih naroda.

U prosincu 1945. godine, uz potporu SSSR-a, Narodna Republika Azerbejdžan i Kurdska Narodna Republika proglašavaju svoju nezavisnost u područjima iranskog Azerbejdžana i iranskog Kurdistana. Dijelove Horasana, Gorgana, Mazandarana i Gilana okupirale su sovjetske trupe; iransko-sovjetska kriza, prva u hladnom ratu, završila je u prosincu 1946., nakon što su vlade republičkih pokreta izgubile potporu SSSR-a.

1953. godine, premijer Muhamed Mosadek nacionalizira naftu. Radi zaštite zapadnjačkih interesa u iranskoj naftnoj industriji, britanske i američke tajne službe provode operaciju Ajax čiji je cilj postavljanje vlade koja bi štitila zapadnjačke interese. Nakon Mosadekova pada, Muhamed Reza-šah Pahlavi uspostavlja autokratski diktatorski režim uz pomoć SAD-a. 1955. godine, Iran ulazi u Bagdadski pakt, te time prelazi na američki stranu u Hladnom ratu. Muhamed Reza-šah modernizirao je industriju i društvo zahvaljujući prihodima od nafte te programu zvanom Bijela revolucija. Za vrijeme njegova režima maknuti su svi oblici političke oporbe, a njegova vladavina općenito nije bila dobro prihvaćena u iranskom društvu.

[uredi] Islamska revolucija i islamska republika

Nakon mjeseci demonstracija i prosvjeda protiv njegovog režima, Muhamed Reza Pahlavi napustio je Iran 16. siječnja 1979. godine. 1. veljače 1979. Ruholah Homeini vratio se u zemlju nakon 15 godina egzila. Nakon proglašenja neutralnosti oružanih snaga u revoluciji, Homeini je proglasio kraj monarhije 11. veljače, te uspostavio prijelaznu vladu.

Iako je među stanovništvom većinom vladalo pozitivno raspoloženje zbog odlaska šaha, postojalo je mnogo nesuglasica oko budućnosti Irana^[13]. Iako je Homeini bio najpopularnija politička figura, postojalo je više revolucionarnih skupina, od kojih je svaka imala drugačiji pogled na budućnost zemlje. Grupe su uključivale liberale, marksiste, anarhiste i laike, uz veliki broj vjerskih skupina koje su tražile modeliranje iranske budućnosti^[2].

Teolozi su bili prvi koji su uspostavili red u zemlji uz pomoć lokalnih odbora. Poznati pod imenom Branitelji revolucije od svibnja 1979., ove skupine su brzo dobile moć na lokalnoj razini po cijelom Iranu, te time i najveći dio moći na sveukupnoj razini. Uz pomoć revolucionarnih sudova koji su uspostavljeni, eliminirane su ključne ličnosti iz starog režima, kao i protivnici iz drugih skupina. Krajem 1979. organiziran je referendum, na kojem je uspostavljena islamska republika po Homeinijevom nacrtu, s vrhovnim vođom na čelu.

Zbog iranske talačke krize (okupacija veleposlanstva Sjedinjenih Američkih Država u Teheranu između 4. studenog 1979. i 20. siječnja 1981. i uzimanje osoblja kao talce) Carterova administracija je prekinula diplomatske veze s Iranom, te nametnula 7. travnja 1980. gospodarske sankcije. 22. rujna 1980., iskorišćujući slabost iranskih oružanih snaga pod novim islamskim režimom^[14], Irak napada Iran. Službena politika SAD-a tražila je izolaciju Irana. SAD i njezini saveznici pružili su oružje i tehnologiju režimu Sadama Huseina koji je htio osvojiti naftna polja u Kuzistanu^[15]. Članovi Reganove administracije potajno su prodavali oružje i dijelove Iranu, što je poznato pod nazivom Iran-Contra afera. Iran je pristao na poštovanje prekida vatre kojeg je zahtijevala 598 razolucija Vijeća sigurnosti UN-a 20. srpnja 1987. godine. 15. kolovoza 1990. Sadam Husein je pristao vratiti se na dogovore iz Alžira iz 1975., tj. status quo ante bellum.

Nakon Homeinijeve smrti 3. lipnja 1989., Vijeće stručnjaka prihvatilo je Alija Hameneija kao vođu revolucije. Njegovim dolaskom na vlast ustav je promijenjen.

Tijekom Zaljevskog rata 1991. godine, Iran je ostao neutralan (dopustio je jedino prisutnost iračkog zrakoplovstva i ulazak iračkih izbjeglica na svoj teritorij).

Revolucija, nakon koje je slijedio rat s Irakom ostavili su velike posljedice na gospodarstvo zemlje koje su vodili pragmatičari kao Hašemi Rafsandžani, koji je izabran kao predsjednik 1987., te 1991. godine. Krah gospodarske politike i modernizacije iranske države doveo je do izbora umjerenjaka Muhameda Hatamija na mjesto predsjednika 1997. godine. Njegovu vladavinu obilježile su nesuglasice između društva koje je zahtijevalo promjene i svećenstva koje je željelo zadržati svoju moć. Ova situacija doseže svoj vrhunac u srpnju 1999., kada su na ulicama Teherana i drugih većih gradova izbili masovni protesti protiv vlasti. Hatami je ponovno izabran 2001. godine, ali konzervativne struje u iranskom parlamentu destabilizirale su njegov reformatorski pokret.

2005. godine, na mjesto predsjednika države izabran je konzervativni gradonačelnik Teherana, Mahmud Ahmadinedžad, dok je više od 1000 drugih kandidatura Vijeće čuvara proglasilo nevažećim. Njegov mandat obilježava kontroverzni nuklearni program i tvrda vanjska politika.

[uredi] Zemljopis

Glavni članak: Zemljopis Irana

Iran je većinom planinska zemlja i djelomično pustinjska visoravan s površinom od 1 648 000 km²^[16]. Na sjeveru ima granice s Armenijom (35 km), Azerbejdžanom (611 km), Turkmenistanom (992 km), te ima 740 km obale na Kaspijskom jezeru. Zapadne granice dijeli s Turskom na sjeveru i Irakom na jugu, završavajući na Šat-el-Arabu (na perzijskom: Arvand Rūd). Na jugu zemlja ima izlaz na Perzijski i Omanski zaljev u dužini od 1770 km. Iran od 1970-ih ima granični spor s Ujedinjenim Arapskim Emiratima zbog otokâ Tunb i Abu Musa koje je okupirao Iran. Istočnu granicu dijeli s Afganistanom na sjeveru i Pakistanom na jugu. Udaljenost između Azerbejdžana na sjeverozapadu i Sistana i Beludžistana na jugoistoku je oko 2330 km.

Iranskim krajolikom prevladavaju planinski lanci između kojih se nalaze mnoge doline i prema istoku i jugoistoku pustinjske visoravni. U istočnom dijelu zemlje prevladavaju slabo naseljene ravne pustinje Dešt-i-Lut i Dešt-i-Kewir (Velika slana pustinja) s povremenim slanim jezerima, koje se nastavljaju istočnije u zapadnom Pakistanu i južnom Afganistanu.

Sjeverozapadni dio zemlje koji je plodniji i najnapučeniji je ujedno i najbrdovitiji. Ovdje se nalazi na sjeveru visoki planinski lanac Alborz (Elburs) s najvišom točkom Irana, 5607 m visokim Damāvandom. Na jugozapadu od Omanskog zaljeva sve do slanog jezera Urmia, proteže se drugi veliki vapnenački lanac Zagros (ili Kuhaye-Dinarun ="Dinarsko gorje") s najvišim kraškim vrhovima Dinar-Kuh ("Dinarski vrh" 4.976m), Oštran-Kuh ("Oštri vrh" 4.328m) i Kukalar-Kuh ("Kukasti vrh", 4.298m). Iranski plato je visoravan koja se pruža između spomenutih planinskih lanaca u središtu i na istoku zemlje.

U širokom području između planina nalaze se velika poljoprivredna i urbana središta kao Ispahan ili Širaz. Sve do 20. stoljeća, kada su izgrađene glavne ceste i željezničke pruge kroz planinske lance, ova područja bila su relativno izolirana jedna od drugih. Obično je jedan veliki grad dominirao jednim ovakvim područjem, te su postojali složeni gospodarski odnosi između grada i sela na periferiji. U višim područjima planinskih lanaca, živjele su praktički plemenske skupine koje su se selile zajedno sa stadima ovaca i koza između tradicionalnih ljetnih i zimskih pašnjaka.

U zemlji ne postoje veći riječni sustavi, a promet se tijekom povijesti odvijao karavanama koje su prolazile kroz klance i prijevoje u planinama. Visoke planine su također predstavljale problem u pristupu prema Perzijskom zaljevu i Kaspijskom jezeru. Većih slatkovodnih jezera nema, a na sjeverozapadu je plitko poluslano jezero Urmia.

U Iranu vlada uglavnom aridna i poluaridna klima. Iznimka je ravnica uz Kaspijsko jezero gdje vlada blaga suptropska klima oceanskog tipa; ovdje temperature zimi rijetko padaju ispod 0°C, a klima je vlažna tijekom cijele godine. Temperature ljeti se rijetko penju iznad 29 °C, a prosječne godišnje padaline su od 680 mm na istoku do 1700 mm na zapadu zemlje. Na zapadu u naseljima u dolinama gorja Zagros javljaju se iznimno niske temperature, jake zime, te prosječna temperatura ispod 0°C i velike količine snijega. U istočnim i središnjim bazenima vlada iznimno suha pustinjska klima s manje od 200 mm padalina godišnje i prosječnim ljetnim temperaturama do 38°C. Uz obale Perzijskog zaljeva je sušna polupustinjska klima gdje vladaju umjerene zime, te vrlo suha i vruća ljeta. Količina oskudnih padalina ovdje varira između 135 i 355 mm.

Iran se nalazi u sezmički vrlo aktivnom dijelu svijeta kojeg često pogađaju potresi.

[uredi] Flora, fauna i okoliš

Biljni i životinjski svijet u Iranu je zbog velikog broja bioma i staništa vrlo raznolik, te ovdje živi veliki broj životinja i biljaka. U biljnom pokrovu postoji izraziti klimatski gradijent, od polupustinjskih ljetopadnih grmljaka uz južne obale, do bujnih vlažnih šuma oceanskog tipa na sjeveru uz Kaspijsko more. Na istoku su gole pustinje s rijetkim travnatim oazama, a u središtu zemlje na prostranoj nutarnjoj visoravni prevladavaju za Iran osobiti kuglasto-ježinasti trnjaci (tragantidi) otporni na ovdašnju sušno-hladnu klimu s mrazovima i žarkim ljetom.

U polupustinjskim područjima živi veliki broj velikih mačaka kao eurazijski ris, manul i preživači indijska gazela ili perzijska gazela. Neke od njih nalaze se pred istrebljenjem kao iranski gepard (Acinonyx jubatus venaticus) kojih je još ostalo od 50 do 60, a na sjeveroistoku žive i malobrojni lavovi. U Iranu postoji mnogo endemskih vrsta kao perzijski jelen kojeg danas ima još vrlo malo. Na području države živi i veliki broj ptičjih vrsta kao: riđi mišar, obična vjetruška, orao bradaš i dr. U šumama na sjevernom gorju mogu se naći divlje svinje, medvjedi, jeleni i kozorozi.

O očuvanju okoliša država je počela voditi brigu od 1950-ih, nakon degradacije okoliša i prevelikog izrabljivanja prirodnih resursa. Iran je osnovao 1956. društvo za zaštitu divljih životinja, pa 1967. organizaciju za lov i ribolov, te na kraju 1971. ministarstvo za zaštitu okoliša. Cilj svih ovih organizacija bila je zaštita okoliša. Od početka 21. stoljeća, glavni ekološki problemi u državi su:

• onečišćavanje zraka, posebno u urbanim sredinama. Ovo zagađivanje događa se zbog ljudskog djelovanja, posebno zbog emisija štetnih plinova iz vozila, te iz rafinerija i industrije.
• krčenje šuma
• dezertifikacija tj. pretvaranje travnjaka i grmlja u pustinje i polupustinje
• smanjivanje močvarnih područja zbog suše
• zagađenje naftom u Perzijskom zaljevu (zbog vađenja nafte)
• onečišćavanje vode zbog industrijskog otpada i nekontrolirane upotrebe.

Vjerojatno najveći ekološki problem je onaj kvalitete zraka, ponajviše u glavnom gradu Teheranu. Ugljični monoksid ima vrlo veliki udio u 1,5 milijuna tona štetnih plinova koji su zabilježeni u Teheranu 2002. godine.

[uredi] Politička podjela

Detaljniji članak o ovoj temi: Iranske pokrajine

Pokrajinama ili provincijama (perzijski : استان, ostān, mn. استانھا ostānhā) upravlja se iz lokalnog središta, obično najvećeg grada (مرکز markaz). Pokrajinom upravlja upravitelj (استاندار: ostāndār), kojeg postavlja Ministarstvo unutarnjih poslova, a odobrava vlada.

Do 2004. Iran je imao 28 provincija. Nakon donešenog zakona, provincija Horasan podjeljena je na tri dijela.

Svaka pokrajina podjeljena je u podprovincije zvane šahrestan (شهرستان šahrestān), a svaki šahrestan je podijeljen u okruge zvane bahš (بخش bakhš).

Teheran Kum Markazi Kazvin Gilan Ardabil Zandžan Istočni Azerbejdžan Zapadni Azerbejdžan Kurdistan Hamadan Kermanšah Ilam Lorestan Huzestan

Čaharmahal i Bahtijari Kohkilujeh i Bujer Ahmad Bušehr Fars Hormozgan Sistan i Beludžistan Kerman Jazd Isfahan Semnan Mazandaran Golestan Sjeverni Horasan Razavi Horasan Južni Horasan

Administrativna struktura u Iranu vrlo često se mijenja. 2005. godine, u Iranu je postojalo 324 šahrestana, 865 bahša, 982 grada i 2378 sela^[17].

Pogledajte i: Popis gradova u Iranu

[uredi] Država i politika

Detaljniji članak o ovoj temi: Politika Irana

[uredi] Raspodjela vlasti

Stvaranjem islamske republike u Iranu, stvoren je i jedinstven sustav vlasti u svijetu. Iran je jedina službeno šijitska država u muslimanskom svijetu. Islamska republika Iran je praktički i jedina teokracija u svijetu, tj. smatrajući da vlast dolazi od Boga, moć leži u rukama svećenstva. Ovaj oblik teokracije počiva na načelu velayat-e faqih (ولایت فقیه) kojeg je u 1960-ima teorizirao ajatolah Ruholah Homeini, prvi Vođa Revolucije. Također u ovom sustavu postoji i predstavnička dimenzija, budući da je priznata i vladavina naroda, te se putem izbora izabire predsjednik republike, zastupnici i članovi vijeća stručnjaka. Iako postoji demokratski sustav ne postoji i politički pluralizam, zastupnici većinom pripadaju raznim islamističkim frakcijama^[18].

Politički sustav islamske republike baziran je na temelju ustava iz 1979. koji se naziva Qānun-e Asasi („Osnovni zakon”). U sustavu se nalazi više državnih tijela koja su usko povezana, a većinu članova izabire vođa, dok se predsjednik republike, zastupnici u parlamentu i članovi vijeća stručnjaka izabiru sveopćim izborima. Minimalna dob za glasovanje određena je na 15 godina.

[uredi] Izvršna vlast

Detaljniji članak o ovoj temi: Rahbar

Vođa revolucije (zvan i „Vrhovni vođa”) odgovoran je za nadgledanje opće politike Islamske republike Irana^[19]. Vođu revolucije izabire Vijeće stručnjaka na neodređeno trajanje mandata. Vođa je vrhovni zapovjednik oružanih snaga, te kontrolira vojnim operacijama i zadacima vezanim uz sigurnost, te samo on ima mogućnost proglasiti rat. Ovu državnu funkciju može obnašati samo vjerska osoba. Ima mogućnost udaljiti predsjednika republike od svoje funkcije, nakon što ga vrhovni sud proglasi krivim za kršenje ustava ili nakon što mu parlament proglasi nesposobnost po zakonu 89 ustava. Vijeće stručnjaka odgovorno je za nadgledanje vrhovnog vođe u izvršavanju svojih dužnosti. Trenutni vrhovni vođa Irana je ajatolah Ali Hamenei, koji obnaša tu dužnost od 1989. godine.

Detaljniji članak o ovoj temi: Predsjednik Irana

Ustav definira predsjednika kao najveći državni autoritet nakon vođe revolucije^[19]. Predsjednik se izabire na sveopćim izborima na mandat od četiri godine, kojeg je moguće još jednom obnoviti. Predsjedničke kandidate mora odobriti Vijeće čuvara. Predsjednik je odgovoran za izvršavanje izvršne vlasti, osim onih koje su vezane uz vrhovnog vođu.

Predsjednik odabire i nadgleda Vijeće ministara, koordinira odlukama vlade i odabire vladinu politiku koju predstavlja parlamentu. Deset potpredsjednika pomaže predsjedniku, kao i kabinet od 22 ministra čije imenovanje mora odobriti parlament^[20].

Trenutni predsjednik republike je Mahmud Ahmadinedžad koji je na to mjesto izabran u lipnju 2005. godine.

[uredi] Zakonodavna vlast

Detaljniji članak o ovoj temi: Iranski medžlis

Medžlis, službenog naziva „Savjetodavna islamska skupština” (perzijski : مجلس شورای اسلامى, Madžles-e Šora-je Eslami) je jednodomski iranski parlament. Broji 290 zastupnika koji su izabrani na mandat od četiri godine. Medžlis izglasava zakone, ratificira međunarodne sporazume i odobrava državni proračun. Svi zakonodavni zastupnici moraju biti predstavljeni Vijeću čuvara. Od 2006. godine, šest zastupničkih mjesta u medžlisu rezervirana su za zastupnike vjerskih manjina.

Detaljniji članak o ovoj temi: Vijeće stručnjaka

Vijeće stručnjaka koje zasjeda jedan tjedan godišnje, broji 86 članova probranog svećenstva koji se izabiru sveopćim glasovanjem na mandat od osam godina. Kao i za predsjedničke i parlamentarne izbore, Vijeće čuvara određuje podobnost kandidata za članstvo u Vijeću stručnjaka. Ovo vijeće izabire vrhovnog vođu i ima ustavno pravo povući ga s dužnosti u bilo kojem trenutku. Ipak, dosad nije zabilježen slučaj u kojima bi se vijeće usprotivilo odlukama vrhovnog vođe.

Detaljniji članak o ovoj temi: Vijeće čuvara

Vijeće čuvara broji 12 pravnika od kojih šest imenuje vrhovni vođa. Drugu polovicu preporučuje šef sudbene vlasti (kojeg izabire vrhovni vođa), a imenuje ih iranski parlament. Vijeće tumači ustav i može iskoristiti pravo veta na odluke medžlisa, ako smatra da je doneseni zakon neuskladiv s ustavom ili s islamskim običajima, te vraća zakon parlamentu na doradu.

[uredi] Sudbena vlast

Vođa revolucije imenuje šefa sudbene vlasti koji imenuje članove vrhovnog suda i glavnog tužioca. Postoji više vrsta sudova, od javnih sudova koji se bave građanskim i kriminalnim slučajevima do revolucionarnih sudova koji se bave zločinima protiv državne sigurnosti. Odluke revolucionarnih sudova su zaključne, te je na njih nemoguća žalba. Poseban svećenski sud odgovoran je za suđenje zločina koje su počinili pripadnici svećenstva, a također može biti primijenjen i u slučajevima kad su optuženi laici. Posebni svećenski sud ne nalazi se u regularnom pravosudnom sustavu, te ti sudovi odgovaraju samo vođi revolucije.

[uredi] Lokalna vlast

Članovi lokalnih vijeća izabiru se lokalnim izborima na mandat od četiri godine u svim selima i gradovima u Iranu. Po članku 7 iranskog ustava, lokalna vijeća zajedno s parlamentom čine upravne i odlučne organe države^[19]. Ovaj dio ustava nije primjenjivan do 1999. kad su održani prvi lokalni izbori za lokalna vijeća u državi. Ova vijeća imaju mnoge odgovornosti, kao: izbor gradonačelnika ili načelnika, nadzor lokalnih aktivnosti, te briga za društvenim, zdravstvenim, gospodarskim, kulturnim i obrazovnim potrebama svojih građana.

[uredi] Unutarnja politika

Iranska država, osim institucionalne strukture, ima i mnoge druge posebnosti u pogledu politike. Mnoge strukture državnog aparata su udvostručene. Te strukture koje se nazivaju revolucionarne strukture (nahadha ye enqelāb) odgovorne su izravno vođi revolucije. Iranska vojska u ovom pogledu udvostručena je Braniteljima islamske revolucije, a sudovi s revolucionarnim sudovima. U svakom ministarstvu i svakoj pokrajini imenovan je predstavnik vođe.

Politikom upravljaju islamističke frakcije, dok su ostale tradicionalne stranke zabranjene^[21]. Kod islamista postoje dvije struje: konzervativna i reformistička. Obije struje žele očuvati postojeći politički sustav, ali se razlikuju načini na koje to žele ostvariti. Konzervativci se suprostavljaju ikakvim promjenama sustava, te zastupaju strogo provođenje revolucionarnih ciljeva, dok se reformisti zalažu za nešto liberalniju politiku. Izbor reformista Mohameda Hatamija na mjesto predsjednika 1997. pokrenuo je određene promjene u zemlji, ipak nakon određenog vremena na vlast su ponovno došli konzervativci.

[uredi] Mediji

Mediji u zemlji postoje još od pojave prvih novina 1835.^[22]Medije čine brojne službene novinske agencije, veliki broj dnevnih novina i časopisa, službeni televizijski kanali i privatni (koji emitiraju iz inozemstva), te radijske stanice. Zabilježen je i snažan trend blogova, zbog mogućnosti slobodnog i anonimnog izražavanja.

Iranski ustav dopušta slobodu medija sve dok se poštuju islamska načela. Svaki izdavač novina ili časopisa mora imati odgovarajući dozvolu za rad.^[23]Sva izdanja koja su ocjenjena kao protuislamska ne mogu dobiti ovu dozvolu. U praksi ovu dozvolu ne dobivaju ni mediji za koje se smatra da šire raspoloženje protiv vlade.^[23] 1987. godine, sve novine i časopisi podržavali su institucije islamske republike. Nakon Hatamijevog izbora 1997. i relativne liberalizacije medija, neka papirnata izdanja postala su kritičnija prema vlasti.

Sve radijske i televizijske postaje u Iranu pod kontrolom su vlasti. Vođa revolucije imenuje direktore televizijskih postaja i nacionalnih radijskih postaja. Televizijske i radio postaje postoje u Teheranu i svim većim pokrajinskim gradovima. Postaje u iranskom Azerbejdžanu i iranskom Kurdistanu mogu emitirati programe na azerbejdžanskom i kurdskom. Mnoge opozicijske skupine emitiraju programe iz Iraka ili iz kavkaških zemalja.

[uredi] Vanjska politika

Revolucionarni režim u Iranu kojeg je započeo ajatolah Homeini radikalno je promijenio vanjsku politiku te zemlje u odnosu na onu koju je provodio šah, to se posebno odnosi na dotadašnju prozapadnjačku politiku. Nakon teške postrevolucionarne vanjske politike i iračko-iranskog rata, Iran je racionalizirao svoju vanjsku politiku i usredotočio se na njezine gospodarske ciljeve.^[24] Ipak, ova politika je daleko od normalizacije.

U novije doba, Iran se trudi poboljšati svoje odnose sa susjednim državama, pogotovo s Saudijskom Arabijom. Ciljevi vanjske politike uključuju nenametljivo preuzimanje vodeće uloge u regiji, smanjiti i prekinuti američki utjecaj i utjecaj drugih sila u regiji, te zasnivanje kvalitetnih trgovačkih odnosa.

Općenito se može reći da su osnovna načela iranske vanjske politike: djelovanje protiv SAD-a i Izraela u smislu ukidanja njihove vojne dominacije u Perzijskom zaljevu i potpora stvaranju palestinske države^[25], smanjenje utjecaja vanjskih sila (kao SAD i UK) u zaljevu i povećanje svoje regionalne uloge, te razvoj diplomatskih odnosa s drugim zemljama u razvoju.

[uredi] Izvoz revolucije

Termin „izvoza islamske revolucije” proizlazi iz posebnog pogleda na svijet, koji gleda na islamsku revoluciju kao na način kojim se muslimani i nemuslimani mogu osloboditi od ugnjetavanja tirana koji služe interesima međunarodnog imperijalizma.

Postoji puno struja misli o provođenju izvoza islamske revolucije, od onih koji se zalažu samo za djelovanje putem obrazovanja, pa do onih koji žele aktivno pomoći revolucionarnim skupinama u provođenju revolucije. Iako se iransko ministarstvo vanjskih poslova zalaže samo za obrazovno djelovanje, mnogi zagovornici aktivističkog pristupa nalaze se na visokim političkim položajima, te mogu bitno utjecati na iransku vanjsku politiku. Ovo se posebno može vidjeti u politici prema Libanonu.^[26]. 1982. godine, Iran je poslao 1500 branitelja revolucije u Baalbek u Libanonu kako bi organizirali, opremili i obučili Hezbolah^[27]. Iako je Iran smanjio svoju potporu libanonskom pokretu, i dalje nastavlja pomagati i podržavati Hezbolah^[28]. Teheran također podupire i šijitske pokrete u Iraku, Bahreinu, Saudijskoj Arabiji i Afganistanu. Nakon Zaljevskog rata iz 1991. godine, Iran je pojačao veze s Hamasom, Palestinskim islamskim džihadom i drugim sunitskim pokretima koje navodno financijski pomaže^[28].

Ipak, neki autori misle da se izvoz revolucije ne slaže s željama za otvaranjem Irana prema svijetu, te smatraju da je koncept izvoza revolucije nestao u prvim godinama vladajućeg režima^[29].

[uredi] Iranski nuklearni program

Detaljniji članak o ovoj temi: Iranska nuklearna kriza

Iranski nuklearni program postao je predmet velike rasprave između Irana i zapadnih zemalja. Uzrok je bio veliki jaz u političkim pogledima na program između Irana i zapadnih zemalja. Iranska javnost gleda na nuklearni program kao na način kojim bi se uvela raznolikost u iranske izvore energije, te kao način kojim bi se pojačala iranska međunarodna uloga^[30]. Iranska javnost, praktički svi političari i vlada ujedinjeni su u tome da Iran mora razviti svoju nuklearnu industriju, jer ne može prihvatiti činjenicu da druge zemlje, kao Izrael, Indija ili Pakistan imaju atomsku energiju, a Iran je ne može imati^[31]. Vlade zapadnih zemalja imaju mišljenje da ovaj nuklearni program u civilne svrhe ima skrivene namjere, te da će možda biti iskorišten za proizvodnju nuklearnog oružja^[30],[32]. Iran je ratificirao sporazum o neširenju nuklearnog oružja 1970. godine, prema kojim je obvezan ne proizvoditi i ne pokušavati nabaviti nuklearno oružje. Ipak, Međunarodna agencija za atomsku energiju vjeruje da je zbog iranske nesuradnje nemoguće provesti inspekcije tehnologije i ustvrditi rabi li se tehnologija u vojne svrhe, što stoji u izvještaju direktora agencije od 31. kolovoza 2006.^[33].

[uredi] Vojska

Iranske oružane snage modernizirane s u i organizirane nakon Prvog svjetskog rata, a posebno nakon što je 1921. vlast preuzeo Reza Šah. Za vrijeme vladavine posljednjeg iranskog šaha, Muhameda Reze Pahlavija, oružane snage su obučene i opremljene uz pomoć stranih vojska. Prodaja američkog oružja Iranu narasla je na 11,2 milijarde dolara u razdoblju od 1950. do 1979.^[34]. Nakon Islamska revolucija|islamske revolucije i dolaska novog režima na vlast, iranske oružanse snage izgubile su oko 60% ljudstva (zbog čistki i dezerterstva)^[35], dok je istovremeno ajatolah Homeini dekretom 5. svibnja 1979. stvorio korpus branitelja islamske revolucije (pasdaran) čiji je cilj obrana interesa islamske revolucije.

Iranske oružane snage raspoređene su na sljedeći način:

• regularna vojska, podjeljena je na tri grane:
  • kopnena vojska (arteš), broji oko 350 000 pripadnika (od kojih oko 200 000 ročnika) 2004. godine^[35]
  • ratno zrakoplovstvo (Niru Havaji) broji oko 18 000 pripadnika 2001. godine^[36]
  • ratna mornarica (Niru Darjāi), broji oko 18 000 pripadnika 2001. godine^[37]
• Korpus branitelja islamske revolucije (Sepah-e Pasdaran-e Enghelāb-e Islami) koji obuhvaća sve tri vojne grane broji više od 125 000 pripadnika^[38].

[uredi] Stanovništvo

Broj stanovništva Irana značajno je narastao tokom 20. stoljeća. Početkom 20. stoljeća na području Irana živjelo je oko 10 milijuna stanovnika, a procjenjeni broj stanovnika za 2006. godinu je oko 70 milijuna. Zadnjih desetljeća ovako veliki rast stanovništva smanjen je obiteljskim planiranjem. 1970. godine, prosječni broj djece fertilne žene bio je 5, dok je danas smanjen na 1,82.^[39]Istraživanja pokazuju da će, ako se nastavi ovakav trend opadanja rasta stanovništva, Iran 2050. godine imati 90 milijuna stanovnika.^[40][41] Državu karakterizira vrlo mlado stanovništvo, od kojeg više od dvije trećine ima ispod 30 godina. Samo 5% stanovništva starije je od 65 godina.

Početkom 20. stoljeća, samo oko 10% stanovništva živjelo je u gradovima, a 2006. godine taj postotak iznosio je 67%. Trend urbanizacije se i dalje nastavlja; stopa rasta stanovništva u gradovima iznosi 1,8% godišnje, a stopa pada stanovništva u ruralnim naseljima iznosi 0,7% godišnje.^[42].

Stopa pismenosti iznosi 80% kod stanovništva starijeg od 15 godina ^[16]. Prosječno trajanje školovanja iznosi 12 godina^[43].

[uredi] Etničke skupine

U Iranu žive pripadnici oko 80 različitih etničkih skupina. Postoje dva glavna porijekla ovih skupina, indoeuropsko i turkijsko.

Glavne etničke skupine su Perzijanci (51%), Azeri (24%), Gilaki i Mazandarani (8%), Kurdi (7%), Arapi (3%), Baluči (2%), Luri (2%), Turkmeni (2%), Kaškajci, Armenci, Perzijski Židovi, Gruzijci, Asirci, Čerkezi, Tati, Paštuni i drugi (1%).^[16]

[uredi] Jezici

Službeni jezik Irana je perzijski jezik (lokalno zvan: فارسی Faarsi), koji pripada iranskoj podskupini indoiranskih jezika. Ovaj jezik je materinji jezik nešto više od polovice stanovnika Irana, te je jedini službeni administrativni jezik.

Glavne jezične skupine su:

• indoiranski jezici: perzijski jezik i perzijski dijalekti (58%), kurdski (9%), balučijski, lurski i dr.
• turkijski jezici: azerbejdžanski (24%), turkmenski (2%), kaškajski, turski i dr.
• drugi: arapski, armenski i dr.

[uredi] Religija

Službena religija Irana je šijitski imamitski islam, kojem pripada oko 90% stanovništva. Uz Iran, samo još Irak i Bahrein imaju više od polovice stanovništva koje pripada šijitskom islamu. Na području Irana nalaze se dva sveta šijitska mjesta: Mašhad, gdje je pokopan imam Reza i Kum, gdje je pokopana njegova sestra Fatima. Kum je vrlo važno šijitsko teološko središte zajedno s Nadžafom u Iraku.

Suniti čine najveći dio ostalih 10% iranskog stanovništva. Ostale vjerske manjine uključuju židove, bahaiste, kršćane, zoroastriste, mandaiste i druge. Osim islama, službeno su ustavom priznate još tri religije: kršćanstvo, judaizam i zoroastrizam koji imaju svoje predstavnike u parlamentu (Madžlis). Sunitski muslimani, koji su manjina u Iranu, nemaju vlastite zastupnike u parlamentu. Mandaisti, kojima pripada tek nekoliko stotina vjernika, te bahaisti, kojih u Iranu ima oko 300 000, progonjeni su pod svim iranskim režimima, te im nije priznat status vjerskih manjina. Iranski bahaisti od osnivanja islamske republike 1979. godine, praktički nemaju prava ni zaštitu u Iranu, kako navodi Međunarodna federacija za ljudska prava (FIDH) u izvješću o vjerskoj diskriminaciji u Iranu^[44].

Po članku 14 iranskog ustava, vlada mora poštivati prava nemuslimana sve dok njihovo djelovanje nije usmjereno protiv islama i Islamske republike Iran^[45],[46]. Iako je vjerskim manjinama bilo zajamčeno da će podučavanje njihove religije biti osigurano i u javnim školama i u školama namjenjenim manjinama^[47], nedugo nakon islamske revolucije, vlada je osnovala ured za promatranje vjerskih manjina. 1993. godine, madžles (parlament) usvojio je zakon po kojem je obvezno navođenje religije na osobne karte građana, kako bi se lakše kontrolirale manjine. Jedna od posljedica ovog zakona je izbacivanje kršćana iz javnih službi, škola, vojske i drugih državnih institucija.^[47]

[uredi] Migracije

Zemljopisni položaj države, te gospodarska i demografska situacija čine Iran zemljom izvorišta, tranzita i odrediša migranata^[48]. Iako u zemlji trenutno živi veliki broj izbjeglica, ovo je zemlja i emigracije i imigracije.

Najveći broj izbjeglica u Iranu su iz Afganistana i Iraka. 2001. godine, broj afganistanskih izbjeglica u državi bio je 3 809 600, a iračkih 530 100^[49]. Ovaj pritok izbjeglica započeo je početkom 1980-ih, te su ga uzrokovali ratovi na iranskim granicama. Iz Afganistana su izbjeglice počele dolaziti od 1980. godine, a iz Iraka između 1980. i 1981. kada je režim Sadama Huseina odlučio prognati Iračane iranskog podrijetla^[50].

Službena politika iranske vlade je povratak ovih izbjeglica, od kojih je oko 2 milijuna vraćeno, od kojih određeni dio uz pomoć UNHCR-a.^{[51],[52],[53],[54]}

Iranska dijaspora procjenjuje se na oko 4 milijuna ljudi koji su emigrirali većinom u Sjevernu Ameriku, Zapadnu Europu, te Južnu Ameriku^[55], veliki dio nakon revolucije 1979. Trenutna je u zemlji veća emigracija od imigracije, te se procjenjuje na oko 40 000 osoba godišnje. Razlozi emigracije su najvjerojatnije gospodarska nestabilnost, politička situacija, obrazovanje i nezaposlenost^[56].

[uredi] Gospodarstvo

Detaljniji članak o ovoj temi: Gospodarstvo Irana

Iran je zemlja u razvoju čijem gospodarstvom dominira snažna uloga države. Zbog trgovinskih sankcija, zemlja je marginalizirana u međunarodnoj zajednici. U gospodarstvu zemlje najznačajniji je sektor nafte i plina, ali također značajna su i poljoprivredna i morska dobra.

Relativno visoku stopu rasta gospodarstva od 6,9%^[16] (2005.) prati i dvoznamenkasta inflacija^[16], te je objektivno gledajući životni standard manji od onog u 1970-ima, zbog udvostručavanja broja stanovnika.

2004. godine, ukupan BDP zemlje procjenjen je na 163 milijarde dolara (542 milijarde dolara po PKM-u), tj. 2 440 USD po stanovniku (8 100 po PKM-u), zbog čega je UN klasificirao iransko gospodarstvo kao polurazvijeno.

Najveći dio ukupnog BDP-a čine usluge, industrija, te poljoprivreda. Udio poljoprivrede je oko 10%, te se kontinuirano smanjuje. Oko 45% prihoda državnog proračuna čine prihodi od nafte i plina, a oko 31% porezi. 2005. godine, sam naftni sektor doprinosio je s 70 milijardi dolara, te je činio oko 80% izvoza zemlje^[57].

Ove gospodarske nejednakosti mogu se pronaći također i u raspodjeli bogatstva. Iako pridonosi tek jednom desetinom u BDP-u zemlje, poljoprivreda zapošljava oko trećinu radno aktivnog stanovništva. Industrija zapošljava 20%, dok usluge zapošljavaju oko 45% radno aktivnog stanovništva^[16]. Smatra se da četiri od deset Iranaca živi ispod granice siromaštva^[16]. Oko 11% radno aktivnog stanovništva je nezaposleno (neki podaci sežu i do 25%), a 90% zaposlenog stanovništva prima plaću od države. Dobna sposobnost za rad određena je na 15 godina, ali se u glavnim sektorima gospodarstva često javlja i dječji rad.^[58]

Problem zemlje je i nedostatak kvalificirane radne snage^[16] koji se javlja unatoč otvaranju sveučilišta ženama i rasta broja studenata i stanovnika. Nedostatak kvalificiranih učitelja prisiljava Irance na studiranje u inozemstvu.^[58]

Glavni iranski trgovački partneri su: Kina, Njemačka, Južna Koreja, Francuska, Japan, Rusija i Italija. Od kraja 1990-ih, Iran je povećao gospodarsku suradnju s drugim zemljama u razvoju, kao što su: Sirija, Indija, Kuba, Venecuela i JAR. Iran očekuje privući investitore smanjenjem ograničenja na uvoz, te otvaranjem slobodnih trgovinskih zona, kao npr. one u Čabaharu i na otoku Kišu. Cilj iranske vlade na gospodarskom planu je smanjiti ovisnost o proizvodnji nafte i uvesti raznolikost u gospodarstvo planiranim tržišnim reformama. U pokušaju ostvarenja tog cilja, iranska vlada ulaže u područja automobilske, zračne, elektroničke, petrokemijske i nukulearne industrije. Vrlo jako naftno tržište od 1996. pomoglo je Iranu u smanjenju financijske ovisnosti i redovito otplaćivanje dugova.

[uredi] Energija

Iran je drugi u svijetu po zalihama prirodnog plina, te treći po zalihama nafte. Ipak, 2005. godine, Iran je potrošio oko 4 milijarde dolara na uvoz goriva, većinom zbog krijumčarenja i neučinkovite tuzemne upotrebe.^[59] Prosječna proizvodnja nafte 2005. godine, bila je 4 milijuna barela dnevno. Najveća proizvodnja nafte dosegnuta je 1974., kada je proizvodnja bila 6 milijuna barela dnevno. Početkom 2000-ih, povećala se neučinkovitost industrijske infrastrukture zbog tehnološkog zaostatka.

Do 2004. godine, gradnja novih hidroelektričnih centrala i modernizacija termoelektrana na naftu i ugljen podigli su energetski kapacitet na 33 000 megavata. Od ovog iznosa 75% dobiva se od zemnog plina, 18% od nafte i 7% od hidroelektrične energije. 2004. godine, otvorene su prve vjetroelektrane i geotermalne elektrane, a prva solarna elektrana proraditi će 2009. godine. Zbog rasta stanovništva i industrijalizacije, potražnja za električnom energijom raste oko 8% godišnje. Državni energetski cilj je dosegnuti 53 000 megavata do 2010. godine. Ovo se želi ostvariti otvaranjem novih termoelektrana, hidroelektrana i nuklearnih elektrana. 2005. godine, Iran je uvozio oko 500 milijuna kilovatsati električne energije, a razmjena energijom je vršena sa svim susjednim državama, osim Iraka^[60].

[uredi] Turizam

Turizam kao gospodarska aktivnost u Iranu, dramatično se smanjio tijekom rata s Irakom 1980-ih, ali se u 2000-ima relativno oživio. Većina od 300 000 turističkih viza koje su izdane 2003. godine, zatražili su azijski muslimani koji su vjerojatno išli na hodočašća u sveta šijitska mjesta. oko 1 659 000 stranih turista posjetilo je zemlju 2004. godine, većinom iz azijskih zemalja, dok je broj turista iz Europe i Sjeverne Amerike relativno mali. Organizirane ture iz zapadnih zemalja, većinom iz Njemačke i Francuske, obično posjećuju arheološke iskopine i spomenike. Iranska vlada izvještava da je 2004. godine u zemlji bilo oko 4 milijuna turista, od kojih su oko 2 milijuna Iranci na odmoru. Turisti su te godine potrošili oko 2 milijarde USD u Iranu, što je porast od 10% naspram 2003. godine. Najveće prepreke razvoju turizma u zemlji su nedovoljna infrastruktura, povezanost, zakonska ograničenja i neobrazovanost kadrova.

Iran je trenutno 68. zemlja u svijetu po turističkim prihodima. Zbog atraktivnih prirodnih i povijesnih turističkih resursa zemlje je rangirana među prvih 10 turističkih zemalja svijeta. oko 1.8% radno aktivnog stanovništva zaposleno je u turizmu, a smatra se da će ta brojka kroz pet godina narasti na 10%^[61].

[uredi] Kultura

Iranska kultura je dugo vremena bila dominantna kultura na prostoru Bliskog istoka i središnje Azije, a perzijski je smatran jezikom intelektualaca. Gotovo svi filozofski, znanstveni i književni radovi u islamskim carstvima pisani su pahlavijem, te prevedena na arapski jezik.

Iransku kulturu karakterizira mnoštvo običaja i tradicija, islam u šijitskom obliku, jezik, bogata mitologija, veze sa zoroastrizmom, bogata umjetnost, te poezija i perzijska, kurdska, azerska i druga književnost.

Vrlo važna karakteristika kulture je i perzijska uljudnost taarof (تعارف) koja nalaže poštovanje prema starijima i prema ženama, upotrebu pristojnog jezika i široku gostoljubivost prema strancima.

[uredi] Književnost

Detaljniji članak o ovoj temi: Perzijska književnost

Najstarija djela na perzijskim jezicima (staroperzijski ili srednjeperzijski) su iz razdoblja Ahemenidske dinastije, a sežu i do 650. godine p.n.e.. Najbitnija djela perzijske književnosti nastala su u razdoblju islamskog osvajanja Perzije, oko 650. godine. Nakon dolaska Abasida na vlast (750.), mnogi Perzijanci su postali pisari i službenici u islamskom carstvu, te sve više i više pisci i pjesnici. Perzijanci su u isto vrijeme pisali i na arapskom i na perzijskom, a kasnije je perzijski postao dominantniji u književnim krugovima. Perzijski pjesnici kao Sadi, Hafez i Rumi čitani su u cijelom svijetu, te su imali veliki utjecaj na književnost u mnogim zemljama. Moderna iranska književnost je vjerojatno manje poznata.

Perzijska književnost je posebno prepoznatljiva po epskoj, povijesnoj, filozofskoj i ljubavnoj poeziji.

Važni perzijski pisci su Firdusi, (autor Šahname), Nizami, (autor djela Lejla i Madžun, Sedam princeza), Rumi (autor Mesnevija), Sadi, Hafiz, Omar Hajam i drugi.

Od modernih pisaca, vjerojatno su najpoznatiji: Sadegh Hedajat, Ali Šariati, Ferejdun Moširi, Forug Farohzad.

[uredi] Umjetnost

Na širem području Irana, tj. na području koje uz Iran obuhvaća i Afganistan, Tadžikistan, Azerbejdžan, Uzbekistan i okolna područja, nastala su mnoga djela perzijske umjetnosti koja uključuje i slikanje, izradu tepiha, lončarstvo, kaligrafiju itd.

Vjerojatno u svijetu najpoznatije područje iranske umjetnosti je izrada tepiha (farš فرش). Svi sagovi izrađuju se ručno i od prirodnih materijala, a za izradu je obično potrebno nekoliko mjeseci. Postoji više vrsta perzijskih sagova, a u balkanskom području najpoznatiji je nomadski tepih zvan ćilim (perzijski: gelim (گلیم), turski: kilim).

Još jedno poznato područje perzijske umjetnosti su minijature. Ove minijature obično ukrašavaju knjige ili su rađene posebno za album minijatura. Perzijske minijature karakterizira izuzetna složenost, a obično prikazuju teme iz perzijske mitologije i pjesništva.

Perzijska kaligrafija tj. kaligrafija pisana perzijskim jezikom datira iz predislamskog vremena, a s vremenom razvijeno je više stilova. Danas postoji pokret revitaliziranja ove umjetnosti spajanjem s ostalim oblicima umjetnosti.

[uredi] Arhitektura

Glavni tipovi građevina klasične iranske arhitekture su džamije i palače. Perzijsku arhitekturu karakteriziraju velike kupole koje se često mogu vidjeti na bazarima i džamijama. Ove kupole su obično uređene mozaicima. Perzijanci su poznati po upotrebi matematike, geometrije i astronomije u arhitekturi.

Perzijska arhitektura iz raznih razdoblja može se naći u područjima od Sirije do sjeverne Indije i kineske granice, te od Kavkaza do Zanzibara.

Iran se nalazi na 7. mjestu UNESCO-vog popisa zemalja po broju arheoloških ruševina. Petnaest UNESCO-vih spomenika svjetske baštine djela su iranske arhitekture, a Mauzolej u Halikarnasu označen je kao jedno od sedam drevnih svjetskih čuda.

[uredi] Film

Kinematografija je bila stara samo nekoliko godina kad se pojavila u Perziji početkom 20. stoljeća. Prvi iranski režiser zasigurno je bio Mirza Ebrahim Akās Bāši, službeni fotograf tadašnjeg iranskog šaha Mozafer-al-Din Šaha. Nakon posjeta Parizu 1900. godine, Baši je nabavio kameru, te snimio posjet šaha Belgiji.

Iranska kinematografija nakon revolucije je dosegla značajan uspjeh na međunarodnom nivou zbog istaknutog stila i posebnosti temi i autora. Iz iranske kinematografije pojavili su se brojni režiseri svjetske klase, kao Abbas Kiarostami i Jafar Panahi. Stalna prisutnost iranskih filmova na brojnim prestižnim međunarodnim festivalima kao Canneski festival, Venecijanska mostra ili Berlinale privukli su pozornost publike na ova djela^[62].

[uredi] Glazba

Glazba na području današnjeg Irana ima povijest staru nekoliko tisuća godina, još iz doba neolitika. Ovo potvrđuju arheološka istraživanja elamitske kulture na jugozapadu Irana. Potrebno je razlikovati muzikologiju (Elm-e Musiqi) tj. znanost o glazbi, od glazbenog izvođenja (Tarab, Navakhteh, Tasneef, Taraneh ili u novije vrijeme Muzik) koje je često u sukobu s vjerskim vlastima.

Iranska klasična glazba (Musiqi Asil) je snažno utemeljena na teorijama estetike. Ovaj glazbeni žanr sačuvao je elemente još iz sasanidiskog razdoblja. Popularna i folkflorna glazba igra važnu ulogu u svakodnevnom životu Iranaca, pogotovo u ruralnim područjima, kao npr. folkflorne pjesme u Kurdistanu i Horasanu.

Iranska pop glazba je razvijena 1970-ih, a koristila je autohtone oblike i instrumente uz dodatak električne gitare i neki drugih karakteristika. Vjerojatno najpoznatija glazbenica tog razdoblja je pjevačica Guguš. Pop glazba nije se dugo održala u Iranu, jer je zabranjena nakon islamske revolucije 1979^[63].

Nakon revolucije slijedila je renesansa u klasičnoj perzijskog glazbi, iz koje su se istaknuli mnogi poznati nacionalni i međunarodni izvođači kao Mohammad Reza Lotfi, Hossein Alizadeh, Shahram Nazeri i Mohammad-Reza Shajarian. Iako je nakon revolucije naglo narasla popularnost klasične glazbe, religija i glazba su često bile u sukobu u ovom razdoblju. Također je nakon revolucije smanjena i prisutnost žena u glazbi; zabranjeno im je pjevanje u javnosti, ali ne i sviranje instrumenata^[63].

[uredi] Gastronomija

Kulinarstvo je vrlo raznoliko u Iranu, svaka pokrajina ima svoja vlastita jela, kao i način priprave i gastronomsku tradiciju. Hrana nije ljuta, a pripravlja se obično uz puno bilja i voća. Koriste se šljive, nar, grožđe, dunje i dr. Veliki broj iranskih jela kombinacija su riže s mesom (piletina, janjetina) ili s ribom, s puno češnjaka, luka, povrća i drugih dodataka.

Iranska kuhinja je ostavila veliki utjecaj na kuhinje u susjednim zemljama. Ovo se posebno odnosi na Afganistan, države na jugu središnje Azije, sjevernu Indiju i Pakistan.

[uredi] Sport

Detaljniji članak o ovoj temi: Sport u Iranu

Budući da oko dvije trećine iranskog stanovništva ima ispod 25 godina, sport je vrlo jaka društvena aktivnost u zemlji. Na području današnjeg Irana stvoreni su mnogi sportovi i igre, kao polo^[64] i backgammon^[65]. Tradicionalni iranski sport je varzeš-e pahlavānī koji je sličan hrvanju. Danas je najpopularniji sport u Iranu nogomet. Iranska nogometna reprezentacija dosad je sudjelovala tri puta na svjetskim prvenstvima: 1978. u Argentini, 1998. u Francuskoj i 2006. u Njemačkoj. Reprezentacija je dosad i tri puta pobjedila na azijskom prvenstvu (1968., 1972. i 1976.).

Prvu olimpijsku medalju za Iran je osvojio hrvač Gholamreza Takhti u Helsinkiju 1952. godine. Nakon te srebrne medalje osvojio je i zlatnu u Melbourneu 1956., te ponovno srebrnu u Rimu 1960. godine. Zemlja je u sportskom smislu na međunarodnom nivou istaknuta u hrvanju i dizanju utega. Hossein Reza Zadeh je trenutni svjetski rekorder u dizanju utega u kategoriji za teže od 105 kg, te je prvi Iranac koji je osvojio dvije zlatne olimpijske medalje.

Skijanje je također popularno među određenim društvenim klasama. Iran ima brojna uređena skijališta, od kojih su najpopularnija ona na Elbursu. Budući da je veliki dio teritorija države brdovito, popularno je i planinarenje i penjanje.

2002. godine, najprakticiraniji sportovi među stanovništvom bili su nogomet, body building, odbojka, borilačke vještine, plivanje, planinski sportovi (alpinizam, skijanje, trekking) i hrvanje. Tenis, golf, košarka, gimnastika i varzeš-e pahlavani su manje prakticirani^[66].

[uredi] Reference

[uredi] Izvori

[uredi] Bibliografija

• (fra.) Pierre Briant, Histoire de l’empire Perse, Fayard, Pariz, 2003., 1247 str. ISBN 2-213-59667-0
• (fra.) Yves Porter, Les Iraniens, Armand Colin, rujan 2006., ISBN 2-200-26825-4.
• (fra.) Philip Huyse, La Perse antique, Éditions Les Belles Lettres, Pariz, 2005., 298 str. ISBN 2-251-41031-7
• (fra.) Bernard Hourcade, L'Iran. Nouvelles identités d'une république. Pariz, Belin, 2002., 223 str.
• (eng.) The Cambridge History of Iran, J. A. Boyle, Cambridge University Press, 1968., 778 str. ISBN 052106936X
• (eng.) Shah Nameh, Ferdowsi, Yassavoli, Teheran, 2003, 212 str. ISBN 964-306-208-2
• (fra.) Mémoires, Farah Pahlavi, XO éditions, Pariz, 2003., 428 str. ISBN 2-84563-065-4
• (fra.) Jean-Pierre Digard, Bernard Hourcade, Yann Richard, L'Iran au XXe siècle, Pariz, Fayard 2007.
• (fra.) Iran, l’islamisme dans l’impasse, Ramine Kamrane, Buchet-Chastel, Pariz, 2003., 159 str. ISBN 2-283-01976-1
• (fra.) Être moderne en Iran, Fariba Abdelkah, CERI - KARTHALA, Pariz, 2006., ISBN 2-84586-782-4
• (fra.) Cent et un quatrains de libre pensée (Robāiat), Omar Khayyam, prijevod i izdanje napravili G. Lazard, Gallimard, Pariz, 2002, dvojezično izdanje, 98 str. ISBN 2-07-076720-5

[uredi] Dokumentacija

• (fra.) Géopolitique de l’Iran, Mohammad-Reza Djalili, Éditions Complexe, Bruxelles, 2005. ISBN 2-8048-0040-7
• (fra.) Iranski ustav iz 1979. (neslužbeni prijevod na francuski sa sitea jurispolis.com)
• (fra.) Enquête sur les caractéristiques socio-économiques des ménages iraniens, Iranski centar za statistiku (2003.), prijevod napravio CNRS.
• (eng.) Internet Filtering in Iran : a Country Study 2004-2005, Open Net Initiative.

[uredi] Vanjske poveznice

Vlada

• (perz.)(eng.)Službena stranica predsjednika Irana
• (perz.)(eng.)(arap.)(fra.)Blog iranskog predsjednika
• (perz.)Službena stranica Vijeća čuvara
• (perz.)Službena stranica iranskog madžlisa
• Službena stranica iranskog pravosuđa
• (perz.)(eng.)Službena stranica iranskog Ministarsva vanjskih poslova
• (perz.)(eng.)Službena stranica iranske organizacije za atomsku energiju

Ostalo

• (eng.)Encyclopædia Iranica
• (eng.)WikIran Encyclopedia
• (fra.)Prezentacija Irana od Francuske ekonomske misije u Teheranu.
• (eng.)Turističke informacije o Iranu
• (perz.)(eng.)Iranska organizacija za kulturnu baštinu
• (bos) IRIB na bosanskom jeziku